Napokon je pao i snijeg.
Napokon nam je Božić bijel i napokon je Božić onakav kako očekujemo od njega.
No, da li je u našim očima baš onakav kakav treba biti, ovisi.
To je ipak individualno.

Meni je strašno drago što je sve prekriveno bjelilom i neka ralice ne očiste ceste jer ovako je puno ljepše.
Istina Bog, teško je vozit, ali nije Božić svaki dan.
Meni je vožnja po tom snijegu savršena, voziš fino polako, skližeš se i uživancija baš.

Pošto je sad u svijetu skoro sve izkomercijalizirano, pa tako nije ni Božić pošteđen. Iako je meni žao zbog toga jer mi je to najdraži Blagdan. No, šta se može.
Jedino mi je žao što se mnogi ljudi ne znaju iskreno veseliti poklonu.
Poklon treba biti od srca i svaki poklon je neprocijenjiv. Ali zašto su ljudi toliko blesavi (kad moram upotrijebit takvu riječ na ovaj dan) i traže više i više?
Zašto ne mogu biti zadovoljni poklon kakav je? Od srca?
Meni je to najbitnije, da je od srca.
Da je netko ipak mislio na mene.
Ne bi mi smetali ni da nisam ništa dobila, ali da me se netko ovako sjeti.
Ali ...ebeš to kad su ljudi pokvareni.

Stoga, smatrate li Božić komercijalnim Blagdanom ili ne, darujete i primate li poklone od srca ili ne, čuvajte lampice da vam dugo traju i ne igrajte se s vatrom i Sretan Vam Božić svima.

Ana

Sve ovo ovdje je izgubilo bit. Ja sam izgubila bit. I shvatila sam da nemam potreba tu išta pisati o sebi, kad sam i onako nebitna. Čemu onda trošiti vrijeme na ovo?
I ne znam što me nagnalo da sad napišem išta.
Možda očaj jer ne znam što da radim? Kome da se obratim?
Sve te misli, situacije, ljudi, deprimiraju me. Možda zbog mene, možda zbog sebe.
Ništa ne ide u pravom smjeru. Uvijek nekud zalutam. I muče me vrlo uzemiravajući snovi. A kad ne sanjam, onda me muči život. Taj jebeni idiot koji nam ne pruža ništa dobro. Ili pruža, a mi smo preglupi da bismo to iskoristili?
Ja ne znam iskoristiti ništa dobro što se događa. To se zna. Ja uvijek gledam negativnu stranu svega. ili kad mi se dogodi nešto dobro, ja znam da iza toga dolazi nešto loše i da to dobro nije toliko dobro jer će se dogoditi nešto loše ako se ja budem veselila zbog toga dobrog. Ugl.
Pa tako je i sada. Imala sam puno problema i stresova u prethodna dva mjeseca i to me veoma dotuklo što se odrazilo i na moje učenje i na moju koncentraciju i na moje funckioniranje uopće.
Postala sam veoma nervozna, znam se potpuno iskopčati i uopće ne doživljavam određene ljude, situacije, ma skoro ništa, muče me problemi koji u biti ni ne postoje, a ako postoje to me ubi...
Prihvatila sam jednu igru, da to tako nazovem, a ja mislim da ju neću znati igrati. Da ću ponovno biti povrijeđena.
Jer... bila sam već. Od iste osobe s kojom i sad igram.
A ne znam ni sama zašto sam prihvatila tu igru kad smo ju već igrali i ja sam gubitnik. Biti ću opet, zasigurno.
Jer sam predobra da bih znala varati u igrama. Da bih bila sebična i samo gledala u svoju korist. Ja želim lijepo. ja želim ljubav. Sreću. Zadovoljstvo. Vjerujem da to svi žele, no mnogi to žele ščepati na krive načine.
Mnogi žele varkom postići nešto. Presebični su jer ne žele da svima bude lijepo, nego samo njima.
A ja želim biti svoja. Ja želim biti sretna upravo ovakva kakva jesam. Želim da me ljudi vole zbog mene. A oni koji me ne vole, ne moraju. Ne kažem da me trebaju svi voljeti. Ali neka se maknu od mene. Jer mi takvi ne trebaju i to je sasvim u redu. Ja kog ne volim, maknem se i opet dobro.
I želim ljubav. Želim da me netko voli sa svim mojim manama i vrlinama jer nisam pokvarena da sebe guram na prvo mjesto. Za odabranika svog srca bih dala sve. I on to dobro zna. Na žalost. Zato mi i je napravio ono sve. I zato ga i mrzim i volim i bijesna sam. ali ne znam, možda jednostavno nisam gad da od bijesa ne želim popraviti stvari. A ne znam zašto bih trebala uopće? Zašto ja pokušavam nešto nemoguće? Šta ako i je u biti nemoguće?
Šta ako smo svoju priliku imali i nije išlo?
Zašto ja to ne mogu prihvatit?. Zašto on to ne može prihvatiti?
Mislim da neću biti sretna.
I mislim da ga je nemoguće promijeniti. A i ja ne želim nekoga mijenjati jer to opet nije on. Ja želim nekoga tko će u svakom trenutku biti svoj i sviđati mi se takav. A on... on je malo takav, malo ne. i ne znam što bih.
Možda me sve ovo previše umara? Možda nemam više snage za išta zbog svih gadosti koje sam proživjela?
Možda bi se trebala jednostavno povući.

U životu ima jako puno stvari, ljudi, situacija, događaja koje ne možemo tako lako zaboraviti. I koje su uvijek prisutne u našoj podsvjsti.
Tako će i meni. I vama. I njima. I svima. (a ca, rime li...)
Ima puno stvari koje smo proživjeli i rado ih se sjećamo, nekih baš i ne, a za neke ne želimo ni čuti.
Tako je i meni bilo. Do četvrtka.
Pokušavala sam duboko, duboko zakopati sve moguće uspomene, sjećanja i osjećaje. I onda je jedan razgovori sve promijenio. Moji osjećaji su se vratili, kao da ih nikad nisam ni pokušavala potisnuti i sad je sve sjebano.
Sad sam ja ponovno jedan izgubljeni curičak koji ne zna što bi.
Bilo je lako biti ljuta i bjesna i ravnodušna, no sad kad se to poljuljalo, sad to ne mogu ponovno. I to me fakat ljuti. Zašto ne mogu biti ravnodušna?!
Ja hoću biti ravnodušna. Oo
Možda sam pogriješila što sam uopće htjela reći neke stvari, riješiti ih. Možda sam ipak trebala ostaviti sve neriješeno i držati se onoga što znam. Al opet, ja nisam takva. Ja ne puštam tako lako. Ja hoću riješiti i ono neriješivo!!! K vragu i tvrdoglavost.
I sad kad je to tak, ja sam i dalje zbunjena, zaljubljena i vjerojatno luda i glupa, al ono, jednom se živi. I uči se na pogreškama. A možda ja baš volim griješiti? Možda je baš gušt griješiti? A jebe mi se, griješim i griješit ću. Al jednom i neću.

I da, ja sam frčkava. Napokon. Nakon uzlaudnog frkanja kose onim krpama i kojekakvim pizdarijama, nisam uspjela biti frčkava i sad sam nafrkala folijom i sad nekako je frčkava, iako ne jako, al nekako je frčkavija. Ugl.



Made A Mistake

I, I can't get enough
This means way too much
I will never
I can never
I won't ever
Stop
Pushing me around
Open up the ground
Will you ever
Can you ever
See you've...

Made a mistake
Made a mistake
Didn't choose to have left me dead
Made a mistake
Made a mistake
You should've left me dead

Crushed
Painful as it sounds
Motors tightly wound
Pull the covers
Pull my covers
To uncover
Lust
Deadly when she frowns
Silent in the crowd
Will she ever
Can she ever
See you've...

Made a mistake
Made a mistake
Didn't choose to have left me dead
Made a mistake
Made a mistake
You should've left me dead

I can hardly stand that you aren't mine
I can hardly stand that you aren't mine
I can hardly stand this
Try to understand it
Gave you all I had when you were mine

Made a mistake
Made a mistake
Didn't you left me dead
Made a mistake
Made a mistake
You should've left me, should've left me dead

Made a mistake
Made a mistake
Didn't choose to have left me dead
Made a mistake
Made a mistake
You should've left me dead

Made a mistake
Made a mistake
Didn't choose to have left me dead
Made a mistake
Made a mistake
You should've left me, should've left me dead
(I could never, trust another)
You should've left me dead
(I could never, trust another)
You should've left me dead
(I could never, trust another)
You should've left me dead
(I could never...)
You should've left me, should've left me dead

Ovo je puno bolje.
No, cijeli jebeni dan sjedim za kompom i žalim se okolo kak moram učit. I nikak se nakanit otić. Otić barem s interneta.
I onda sad negdje oko pol sedam, reko idem se istuširat i onda učit.
No, istuširala se jesam.
Al sjela za stol i sjedila tak pol sata ko panj. I onda ugledala bonbone i počela žderat ko blesava te bonbone i dalje sjedeći kao panj.
I tak ništ od mog učenja.
Barem ne još. Ne mogu.
A jebiga, nejde.
Jučer... je bilo strašno. Ivona slavila rođendan.
Došli tamo, nazdravili za nju, ja nastavila nazdravljat. I malo sam pretjerala s nazdravljanjem.
Bilo je gadno.
I još su puštali neke pjesme koje me podsjećaju na onog jednog koji još nije zacijelio i onda sam nastavljala pit i miješat sve moguće i nemoguće.
Da, jako sam se napila.
I bilo mi je muka i prvi put u životu sam bljuvala.
I sad me tak sram. I osjećam se glupo.
I nije to trebalo tako biti.
I nadam se da se Ivona ne ljuti.
I zbljuvala sam si i majicu. Joj.
I onda sam odspavala par sati i onda sam otišla k njima ponovno, al pila sam Colu.
I jela.
Falabogu.
I čudno se sad osjećam.
A moglo je biti drukčije. Al jučer me prvi put uhvatila tuga i bila sam jako ljuta zbog toga. I ljuta sam i na onog koji je krivac tome.
Al danas je nedjelja, tipična je za sebe. Dosadna i lijena. Baš kao i ja. Ne samo nedjeljom. D'oh
I tako.
I ne mogu učit.
A jel moram?
i da. udajem se.

Bwahah. Eto mene.
Opet ja tu. Netragom nestala i vratila se.
Ono, krenula je škola i nekako sam se počela ponovno zanimati za pisanje. Možda utjecaj škole, a možda malo i poticaja od razrednice jer mi je rekla da bi objavila neke moje radove (valjda iz zadaćnice il tak nešt) u školskom časopisu. Kao da jako dobro pišem. Reko, wow... al onda smo se dogovorile da napišem o maturalcu tekst. Reko, oukej. Pa ćemo vidjet. No, da.
I tu ću pisat o maturalcu jer mora negdje ostat traga, jer kak se i ovak ne sjećam pola toga, što kasnije napišem, više ću izostavit i onda kaj imam od tog?
Ugl.
Ono prije maturalca mi se fakat nije išlo, zbog određenih stvari, ljudi i tako. No, pošto moja majka plati sve, ja ipak morah ići. I tako, 31.08. u 22h mi se našli na glavnom kolodvoru, svi onako uzbuđeni, nervozni i nekako kiselo nasmijani, dočekasmo bus i polazak. Polazak je trebao biti u 22h, no naš dragi kolega aka pametnjaković zaboravi putovnicu i ni 5, ni 6, tata morao ići u Popovaču po putovnicu. No, to je bilo dodatnih 25-30 minuta da se oprostimo sa svojima, iako smo već sjeli u bus, svaki tren bi pogledali kroz prozor i samo mahnuli. Na mjestu. I tako nebrojeno puta. Štogod nam to značilo.
No, napokon krenusmo i tu počinje ono glavno.
U busu se moralo slušati ono što je većina htjela, znači narodnjaci. Stoga smo mi, obični smrtnici, svoju tugu suzbijali empetrijevima (God bless the mp3), no ni mp3 nije pomogao da nadglasa pjesme koje su, dragi moji suputnici, pjevali skup s onim CD-om kaj se vrtio neprestano u busu. I tako, prođosmo mi dosta, ja nisam jela ništ, dok su neki pojeli skoro sve što su donijeli.
Došli na granicu sa Slovenijom, bilo ludo. Neki ludi osjećaj, kaj ja znam. Možda fakat dugo nisam bila izvan granica, pa me to tako oduševilo. Ono, kužiš, nisam u svojoj državi anymore. Jupeee
I tako... put se nastavio, bla bla, kak to ide. I onda Austrija... granica. Morali izaći van i otić do neka dva lika. E, likovi su tako jebeno slatki bili. My God. Ja onak, opet sva oduševljena, dođem do lika i onak nasmijana mu dam putovnicu i kažem „Bye!“, a on se nasmije, a ja pala na dupe. Podsjećali su me na dva šveđana, pa me možda zato to tako impresioniralo,
I onda opet nastavak puta.
No, da pređem na glavno.
Mi došli u Prag.
Sobe bile po 5, al onak dvije spojene, jedna dvokrevetna, jedna trokrevetna. I ja bila s Martinom u sobi. Moja cimerca. Maj rumi.
Raspakirali se mi, odmarali u sobi, zajebavali se i tako. Navečer išli malo po Pragu i na večeru u neki restoran. Hrana bila bljutava, osim juhe. Juha dobra.
Vratili se onak, kasnije i onda pili u sobama. Kod nas u sobi uvijek bilo vrpetina ljudi, bilo jebeno dobro. Ja si popila malo, pa malo više i tako. U međuvremenu ostavila dečka. I nastavila pit. Čula svakojakih priča koje me ni najmanje nisu zanimale, pa sam nastavila pit. I tak se ja napila, radil svašta. Spavala sam pred frižiderom, naslonjena na ulazna vrata, skup s Teom. I stalno sam teturala do nečije sobe. I tamo ostala i zaspala, probudila se i nastavila.
Onda me Toni odnio u krevet i zapovijedio mi da moram spavat i kak me ostavio ja zaspala.
Ujutro se baš ne sjećam što je bilo, al čini mi se da smo doručjovali i išli nekud. E da, po Pragu opet. I onda smo tak išli s vodičem i onda smo imali slobodno vrijeme da sami idemo i tak smo obilazili trgovine i te pizdarije i onda smo se vratili u hotel, malo odmorili. Otišli na večeru koja je taj dan bila fenomenalna. Pire i kobasca. Wooow! I onda se spremali za disko!!!
Došli u disko, ogroman je, na četiri kata. I sad mi ošli na drugi kat, meni se čini. I na vratima mene netko uhvati za rame, ja se okrenem, neki lik. Veli on meni: „Do you speak english?!“, reko: „Yes.“, veli on meni: „How are you.“, velim ja „Fine. You?“, i on me nije čuo i sad ovi moji išli i da ih ne izgubim, ja liku pokažem prstom da dođe i on dođe za mnom. Aj dobro. I sad se mi smjestili negdje svagdje i lik i ja pričali. Pitam ja „Where are you from?“, veli on „Croatia.“ Velim ja sva začuđena: „Pa i jaaaa!!!“ i tak. Još me davio s nekim pričama, fakat mi nije bilo do njegovog lošeg upucavanja, pa je jadničak rekao da će doći poslije opet, reko dobro. I da on meni pusu, al u lice, ja onak ostala puf, al reko, ajd dobro. I ode on (falabogu). I sad mi tak plešemo, zajebajemo se, ovo, ono. Al preglasno je bilo, pa smo ko mutavi samo gledali jedni u druge i smijali se i plesali. I moju cimercu je neki Nizozemac odvukao i gnjavio je pola večeri. Ona jadna, pleše s njim s kiselom facom (što je meni bilo za krepat smješno, grčila sam se od smijeha). I dođe opet do mene onaj lik, ja onak si mislim „A šta je sad.“ I opet on meni baca neke spike, simte tamte, ja ga nisam previše doživljavala i on meni veli „Ja ću bit s frendovima na trećem katu, pa ti dođi ak hoćeš.“, a ja si mislim „Znaš da oću.“ I tak, ošo on. Na kraju mi plešemo i ja osjetim da me netko guzi... ja se okrenem, a neki lik, izgledo ko Španjolac pleše oko mene, ja počnem oko njega i on sad krene do neke ograde... i uhvati se za ogradu i napravi neki pokret rukom kao da nas zove k sebi, kad sam ja to vidla, ajmeeeeeee... pala sam na tur od smijeha. Al sve on to ozbiljno, lik se totalno ufurao u ples... džizs. I njegov frend pleso s nama, al brzo je odustao.
No, Martinin Nizozemac je bio neumoran! LOL
I tak, disko bio zamoran. Otišli smo oko pola pet, pa smo još išli u McDonalds jesti, po običaju i onda smo išli na bus. Smrzli se kaj govna, al stigli u hotel. Meni se čini da smo popili po pivcu. =)
Ujutro smo doručak prespavali, naravno. Onda smo imali slobodan dan, pa smo prvo otišli do Chodova u shoping centar i tamo nakupovali svega i svačega. Vidjet ćete na slikama. Onda smo tamo doručkovali oko 12h, pa smo se zaputili do Muzeuma da obiđemo i tamo trgovine.
Inače, Muzeum je sam centar Praga i do tamo smo išli metroom. Metro je opaka stvar. Samo kaj je ujedno i jako strašljiva. Kradu kaj blesavi. Tifs!
Taj dan smo obišli mali miljon trgovina. Najbolje mi bilo u New Yorkeru jer je na kat i ima puno velikih prozora. Tak dok su moje cure gledale robu, ja sam gledala Prag kroz prozor. Fakat jeben osjećaj! Prelijepo je!
I nakon dosta vrmeena provedenog na nogama, napokon krenuli u hotel koji je bio u dijeli koji se zove Opatov. To je na drugom kraju. Znači, opet metro i tako. Došli u hotel, pali s nogu, eee! I onda smo se malo odmarali i Mihaela i ja nakinđurile sve što smo kupile na sebe i tak se glupirale. No, bilo je prevruće u svemu tome, pa smo brzo odustale. Onda smo, čini mi se išli na večeru. I onda smo kupili pića i tu večer se svi napili. Svakaj smo radili i bilo je ludooo, neću reći nezaboravno jer nakon onolike količine alkohola, ne sjećam se dijelova. Pa onda, samo ludoooo.
Tu večer smo bili kod dečkiju u sobi i pili i onda smo se svi prebacili u našu sobu, pa smo bili tolko pijani da smo se smijali bez razloga, pa je bilo frke, pa su nas „najpijanije“ stavili u krevete da se smirimo i smijemo se u jastuke. I tak smo Iva i ja ležae u Mihaelinom krevetu i pričale i počele plakati i tu večer smo se baš zbližile. I bilo je lijepo, unatoč tome što smo pričale i tužnim i ne tako lijepim stvarima. i onda kad smo se smirile, nismo imale snage hodati, al smo teturale i tak malo išle do drugih, zajebavale se i to.
I ja sam se tolko napila da sam legla u krevet i samo zaspala. I mislim da je bio moj krevet.
Onda smo ujutro opet fulale doručak. Pa smo išli nekud s vodičem. I navečer na večeru na brodu... bilo super. Bio švedski stol... mmm!
Pričali smo, slikali se i tak. Bilo lijepo.
Meni izgleda da sam nešt pobrkala, sad imam više dana maturalca u svojoj glavi neg što ih je bilo. Uglavnom, u ponedjeljak nismo htjeli pit jer smo u utorak išli kući, pa da nam ne bude muka. Al ja sam popila pivcu, za dobra stara vremena. I tak smo se družili u sobama zadnji dan i bili tužni i sretni i sva raspoloženja smo prošli. Bili smo kod dečkiju u sobi, meni se čini. I onda došli u svoju sobu, malo pričali i slušali ViVu i tak... bilo ugodno. Otišli spavat, ujutro na doručak, pa put.
Na putu stali u nekon Austrijskom gradu, pa u Beču. U Beču bilo odlično.
I tako, maturalac prošao, došla škola. Mi još nismo svjesni ničega. Al što je tu je.
Sad idu slike.


negdje na putu. ja i Mihaela.


i ovo je negdje na putu. face su za krepat.


negdje u Austriji. Mihaela glumi tetu s limuzine. da, ima neka teta na limuzini.


negdje u Austriji. ja glumim tetu s limuzine.


pijanka prvu večer. vidi se.


Toni, ja, Ivona, Lovrić i Tea.


Tea glumi cucka. ja ne mogu hodat.


Tea i ja spavamo pred vratima. s unutarnje strane.


Lukšić, Ivona, ja i Boso.


ja i Karolina pred nekom Crkvom.


moje picice. (ugl. Karolina, Mihaela, Tea i ja)


while waiting Tea i Lucija ispred H&M-a... nigdje mjesta neg do kante koja je fakat smrdila. fuj. Mihaela, ja i Martina.


ja se glupiram.


Mihaela je kul.


ja je kul.


mi u Karlšejnu, išli gledat neki dvorac.


dok smo čekali brod.


umrljana Martina. bila pijana tada. pretty much.


neću ništa reći. Oo


raperke nakinđurene.


pred polazak kući.

jel dosta?

Vratila sam se. Jednostavno ne znam ni sama zašto.
Uvijek me zhvati nekakav val inspiracije, ako to možemo tako sa sigurnošću nazvati i onda ja hoću pisati. I ja to hoću i ja to hoću. I onda to uvijek tako ispadne. Ne zato što sam ja malo neuravnotežena osoba. Dakako da ne.
Uglavnom, ja sam tu, vi ste tu ako čitate ovo i sad ću ja početi. Da, ovo što slijedi će biti početak.

Da li se ikada osjećate zbunjeno kada nešto imate, borite se za to, a ono vam jednostavno nikako ne ide?
I vi se trudite, želite to, ali uvijek postoje nekakve prepreke?
Radili ih vi sami ili netko drugi, one su tu.
A kako nešto napraviti kako treba?
Kako ići jednim pravcem i znati da je on ispravan?
Da li se može ići ravno?
Ja stalno krivudam.
To znači da ne idem ravno. :p

Ja sam i sretna i tužna i vesela i zbunjena i uplakana.
Doduše, u meni se nešto zbilo, kao da sam nova osoba. Promijenile su se neke stvari, a neke su ipak ostale iste. Doduše, smatram da sam se promijenila na bolje i ide mi i sretna sam zbog toga. A opet, nekako kao da ne ide onako kako bih htjela i to me uistinu rastužuje.
Vesela sam jer ipak uza svu tu tugu i to razočarenje, ipak nađem pravo riješenje i ono ide nekim pozitivnim tokom. Ali, naići ću na prepreku, bez obzira na sve.
Zbunjena sam jer se sad osjećam koa da imam sve. Kao da mi nitko ne može ništa, a opet sam tako tužna i plačem jer se osjećam usamljeno. Doduše, trenutno sam sama jer su moji otišli na more, a meni se to nikako nije dalo, pa mi ipak fale. Onak, inače nismo baš na okupu, al opet, lijepo je vidjeti sestru za stolom kako uči za faks, izderava se na mene jer prolazim do kuhinje „preglasno“, vidjeti mamu tek nakon 21h već u krevetu, svu zahrkanu i jednostavno preumornu. To mi fali.
Toliko mi fale da sam postala prestrašna. Pospremila sam cijeli stan (što inače nikako ne bih – nije za hvalu, ali uvijek ima onih koji bi to umjesto mene napravili *shame on me*), pomogla sam baki pospremiti njen stan, napravila sam sama kolače, otišla sam u šoping (što uistinu nikako ne bih), uzela sam bass u ruke i tako... onak, toliko mi moji fale. Pa makar da ih samo gledam. Lijepo mi je vidjeti te face koje znam da su moje. Da sam ja njihova. Da smo zajedno i da se ipak volimo, iako si to nikako ne možemo reći.
I znam sad kad dođu da će biti „Pa niste mi falile, baš mi je bilo super.“, ali opet... vi znate koliko mi fale.
A i njima je sigurno sad „Da je bar Ana s nama.“ Ili takvo što (mislim, NADAM SE DA JE TAKO), ali šta ćete, ne znamo cijeniti nešto dok to ne izgubimo.
Ja volim svoju mamu i svoju sestru. I trebam ih. Ja sam još uvijek samo izgubljeni curičak.

Mrtvi čovječe, reci,
Kakav je osjećaj umiranje?
Boli li
Ili je ugodno?
Odlazi li se
Ili se stiže poslije duga putovanja?
Mrtvi čovječe,
Zašto se onda bojim?
Klaus Hoffmann



Neopisivo me zanima kako je to umrijeti. Kako je okusiti poslijednje dane života kada si svjestan da ćeš umrijeti i da sve što si postigao ili nisi, kao da je propalo, nestane kao da nikad nije ni postojalo.
Iz dana u dan gledam ljude na samrti i svaki tren koji provedem s njima, zapitam se kako im je? Što osjećaju?
Shvaćaju li da je ovo kraj?
Svjesni su toga ili ne znaju što to znači?
Samo će se ugasiti?
Voljela bih im skratiti muke i svakom svojom riječju, pa makar i blaženim pogledom želim im pomoći. Želim biti uz njih, želim ih osloboditi.
Sad zvučim kaj da glumim Boga... strašno.
Al to je u meni trenutno, borim se sama sa svojim osjećajima. Želim im pomoći. A ne znam kako.
Mislim da me i to dosta pogodilo, pa sam zadnjih par dana stvarno loše.
Pucam iznutra, stvarno pucam. Tražim nekakvu utjehu i ne nalazim ju.
Osjećam kao da sama sebe još više patim i kako sama sebe pokopavam. I imam takav osjećaj da je moj kraj jako blizu. I želim taj kraj jer ovo što sada osjećam, ne mogu još dugo. Jer nema razloga za sve ovo, ali ja to svejedno osjećam i jako se loše osjećam. Ne mogu više ni disati kako treba, boli me srce, tresem se i stalno plačem. A kad se smirim, ne mogu pronaći razlog uopće. I što da onda radim? Mislim?
Sada sam se smirila. Smirena sam. ali i dalje napeta i samo čekam tren kad ću ponovno puknuti i ponovno osjetiti onu strahotu, onaj bučkuriš od osjećaja.
To dolazi kao napadaji. Kao kod epileptičara. Ali epileptičari barem znaju što im je i što se događa s njima. A ja nemam tu sreću.
Možda mi dobro dođe Kronos Quartet i soundtrack Requiem For A Dream... malo glazbe bez riječi, malo ugođaja.
Neprestano osjećam strah, kao da me nešto progoni. Kao da ja nešto progonim. Kao da ja želim nešto otkriti. Neki zalutali osjećaj. Neku zalutalu sumnju. A u biti tražim nepostojeće. Ili je ono ipak tu negdje?
A hoću li ja to ikada naći?
Hoću li ikada moći reći: „A tu si, nesrećo!“?
Ili: „Sada znaš da si pogriješila, nema tu ničega.“
Smatram da je moj život jedna velika nesreća. Da tu nikad neće biti spasa. Jer ja u ničemu ne vidim nadu. Ja sve što vidim je crnina, pesimizam, negativnost. Ne mogu si pomoći. A opet vjerujem da nisam ja tome kriva. da sam možda bolesna. Možda su moji živci ipak preslabi? Mogu li se oni oduprijeti ili su dostigli onu granicu? Kada će puknuti?
Molim vas, puknite. Ubite me. Ja više ne mogu.

Opet sam zajebala.
Lagala.
Srala.
Štogod.
Uglavnom, rekoh da odustajem od bloga, ali ni sama nisam sigurna želim li ja to uopće.
Pa ću onda pokušati ponovno.
Sada s novom adresom.
Ovom koju sad vidite.
Ta.
Da.

U mom životu se odvija toliko toga, a opet premalo toga. Ništa.
Život mi je u rasulu. Ne valja. Glup je. I gadi mi se.
I nisam sretna.
Nimalo.
Previše se trudim.
Perfekcionist sam.
To ne valja.
A mogla sam sve odjebati.
Ali ja to ne želim.
Ja se želim truditi.
Ja se volim truditi.
I ja ću se truditi.
A trudim li se ja uopće kako treba?

Pre. Zbunjena sam.
Ne znam ni sama što mislim.
Što ću misliti.
Što trebam misliti.
Da li da uopće mislim?
A mogu li ja to?
Čime?

Živo je ne fer.
Neću reći nepravedan jer to znači ne fer.
A rekla sam to upravo.
Neka sam.
Život je okrutan.
E, to je ta riječ koju tražim.
Okrutan.
Pre okrutan.
Brutalan, da kažem.
No, nekako okrutan je više kao nešto finije, a opet kaže da nešto ne štima.
I ne kužim zašto ljudi dopuštaju da život bude takav.
Jedan život može preveslati nas koji smo u većini.
Jedan život može nas kontrolirati i odlučivati kako će s nama. A ne mi koji bismo to trebali raditi umjesto njega.
Upravljati.
A možda neki previše upravljaju. Ali ne životom, već ljudima.
A to mi se gadi.
Da. i to mi se gadi.
Sve mi se gadi.
I gadit će mi se.
A oće li prestati?
Ne. neće.
Jer ja sam perfekcionist. Neću odustajat. A vidim da neće ni on.
Život.
Fuj.

Ali ja i dalje volim Ylönena.
Moj Ylönen. Nesebično rečeno.
Moj. Samo moj.


(nesebično ostavljam sliku u izvornoj veličini)

Ja netragom nestanem i onda se ponovno vratim. Shvatila sam da mi ovo treba. Nešto di ću sve svoje frustracije pretočiti i olakšati sama sebi. Ima mnogo tema o kojima želim pisati, no u zadnje vrijeme (jedan duži period) sam se potpuno zatvorila u sebe i ne govorim nikome ništa. Sve što me muči ili usrećuje (što je napisano bezveze jer me ništa ne usrećuje, a u biti nisam sigurna zašto sam onda i napisala to) držim za sebe. I nekako je dobro išlo, no onda opet, potreban je netko ili nešto poput bloga da se izjadaš. A opet, što da pišem tu na blog kad to čitaju ljudi kojima sam okružena i opet se onda ispostavi da svi sve znaju?!
Uglavnom, sama sebe zapličem i zbunjujem.
Pa eto, razmišljala o brisanju bloga, o promjeni adrese koju nisam planirala nikome reći, a na kraju ostala pri ovoj staroj i eto, odlučila ipak nešto zapisati, otvoriti se jer smatram da nije dobra ova moja zatvorenost.
Previše se odmičem od ljudi. A to je zato što stvarno nikome, ali nikome ne vjerujem. I postaje kronično i straši. Užasno me straši.
I uopće nisam sretna. Zbog ničega. Sve mi je tako teško i sve me muči. Osjećam kao da previše toga držim u sebi i onda kad to hoću riješiti sama sa sobom jednostavno ne vidim problem, a osjećam da postoji. I ta moja zbunjenost me tako ljuti.
I puno ljudi me razočaralo. A možda sam i ja njih. Ne znam. Al onak, glupo mi je to. Nikome ništa nisam napravila i svi su najednom ljuti na mene. Mnogi su ljuti jer imam dečka i jer sam s njim stalno. Onak, ne niste ljubomorni. Jok, jok.
Bitno da mi nabijaju na nos „Nemamo ništa protiv, al onak daj ne budite stalno zajedno. To vam nije dobro.“
A šta nije dobro bit s nekim do koga ti je stalo?
Pa čemu onda imati curu/dečka ako ne planiraš biti s njime? A i svejedno su me svi razočarali i ljute se zbog vremena koje provodim s dečkom. A i zato me ku... zaboli.
Ne treba mi nitko. Pogotovo ne takvi ljudi.
Barem znam na čemu sam s njima i kakvi su. Dvolični. Yes, yes.

Ne znam više ni započeti glupi post.
Ma htjela sam reći da sam jako razočarana svima i da sada živim samo iz dana u dan. Sve mi je postalo tako svejedno.
Uništili su me oni kojima sam najviše vjerovala, oni za koje sam se trudila više od ičega, oni od kojih sam tražila prijatelje, oni kojima sam dala sve. I i dalje me uništavaju. I dalje ne vide ništa. I dalje su samo oni bitni. I dalje žele da se ja trudim oko njih. I dalje ne žele uzvratiti. I dalje svaljuju svu krivnju na mene. I dalje očekuju da ću ja uvijek biti tu jer znaju da uvijek i jesam bila tu.
I dalje mi idu na kurac s takvim ponašanjem.
I stat ću tome na kraj.
Ne želim se više mučiti s nikime. Sve ću ja to privesti kraju. Ne zanima me više nitko.
Moji osjećaju su bili prejaki za svakog pojedinca, da bi me na kraju odbacili ko smeće. Da bi od mene radili budalu.

I stalno mi svi govore da ja imama sve što zaželim, sve što mi treba. Pa imam, i neka imam, al zašto se onda ne mogu sa mnom veseliti zbog toga, nego moraju uništit sve to što ja imam, iskoristiti me zbog toga što ja sve imam?
Zašto su ljudi toliko ljubomorni? Zavidni?
Zašto su ljudi postali takva čudovišta?
Svi samo gledaju kako će nekoga pokopati.
Svi samo gledaju kako će iz nekoga izvući nekakvu korist.

Ja sam umorna od svega toga. Ne mogu to više. Prekinut ću sve. Ostat ću sama. I bit ću sretnija, nego da se patim s drugima.

I ovaj blog neću više pisati. Ovo je moj kraj.